crommunity.com

Bila je neka fešta, nadaleko poznata, a meni eto bi prvi put da sam tu nazočila.  Ekipa je bila onako baš nabrijana i jedva iščekivala okupljanje. Ja sam pak bila uvjerena da ću tu biti nešto malo i kratko i da ću se iskrasti kući na odmaranje.

To su bili neki planovi i očekivanja, al stvarnost se odvi u sasvim suprotnom smijeru. Naime, stigošmo na mjesto događanja. Početak odličan, baš me oduševili skečevi koje smo zatekli i baš mi bi krivo što ne dođošmo ranije. Onda smo se pomjerili malo prema unutra, bliže muzici i sviračima. Uto se ukaže jedan slobodan "stol" pa se tu stacionirašmo. Ostatak ekipe kako je pristizao samo se priključivao, tako da nas je bilo teško i prebrojat. Ekipa odlična. Tek su nas jako kratko "počastili" svojim prisustvom dvojac ne baš poželjan, al se tu iskaza frend koji ih provede kroz događanja, nas "oslobodi" i ktom ih još usput izgubi. Razvoj događaja za poželjet.

Jelo se, pilo se, pa se opet jelo (ja definitivno ne mogu piti ništa alkoholno ako ne jedem) i tako stalno, uz pjesmu i zezanciju. Samo je s plesom malo zakazalo. Ustvari to je potrajalo dok nismo odlučili da provirimo u susjednu "dvoranu". I tu smo odmah s vrata počeli plesat. Iako je prvotni dogovor bio da ćemo tamo samo provirit i izgubit se ostašmo mi uz ples i pjesmu do nekih doba. 

do sad. Ima on još potencijala da se pogorša a bome i poboljša. Pa vidit ćemo u kojem smijeru će krenut. Juče mi bilo pravo dosadno. Ono ja dobre volje, vani čak sunčano sve ide na ruku doborom raspoloženju, a meni dosadno. Nisam imala nešto posebno posla, tek pozadinska podrška kolegama koji su bili na nekom jako važnom sastanku, pa ako ustrebaju podatci, izračuni i šta već može bit. I tako se meni dan oduuuužio, dosadilo mi sjedit, sve mi dosadilo i jedva sam čekala da krenem kući. Naveče sam čak i palaćinke pekla, samo neku zanimaciju da nađem, da se zaposlim.

Danas je već druga priča. Svi su tu, već sam do sad dosta odradila. Sad hvatam malu pauzu za doručak i opet u akciju. I baš sam nešto sretna. Još da je uhvatit koju zraku ovog finog jesenjeg sunca, to bi bilo FENOMENALNO.  Do kraja dana, ko zna, možda se i to dogodi (bit ću do ktaja optimistična).

Baš neki dan sam je prizivala. I evo je tu, u svoj svojoj ljepoti. Kiša pada, neki pojvetarac puše, lišće opalo čini mi se brzinom svjetlosti, a boje  uh to je prava ljepota. Na dijelu puta kojim idem do posla imam prizor iz onog filma WHAT DREAMS MAY COME. Kad sam to gledala prva pomisao mi je bila kako su im boje nerealistične, a sad sam promjenila mišljenje. Spektar smeđih nijansi  koje oduzimaju dah.

I sad nešto kontam  kako mi se želje brzo ostvaruju. Samo još temeperatura nije na željnoj razini, al stiže i to za koji dan, sigurna sam.

Možda malo čudno zvuči, al baš uživam u ovoj kiši. Ponedjeljak je, većini ljudi najmrži dan. Često sam i sama u toj kategoriji. Al danas je iznimka. Vikend ko iz priče izbrisao je sve ono ružno i naporno iz proteklog tjedna. Kavice, druženja, posjete, roštilj, neuspjeli pokušaj da odgledamo jednu predstavu koji je završio odličnim izlaskom. A stiglo se malo i rekreirat. 

Trenutno je nema ni na vidiku. Još uvijek se bunde nisu izvadile. A ja baš volim da svako godišnje doba odradi svoje. Nekako mi bezveze da se sad kad bi trebala biti zabundana i utopljena okolo šećem u laganoj proljetnoj garderobi i da se kava još vanka može ispijat. A gripa vreba li ga vreba. Topline i sunca dosta mi bi svih ovih mjeseci, sad   bi tako rado malo hladnoće. Snijega. Vjetra. Ma svega šta  treba, može i kiša nije problem. Sve mi paše. Samo nije gripa.

Morat će se malo poraditi na imunitetu, što hranom što ostalim pripracim, samo da se bude u formi za zimske aktivnosti. Na razmišljanja o zimi potakla me emisija o ognjenoj zemlji nakrajnjem  jugu Argentine. Wow koje su tamo temperature kad u sred ljeta očitavaju  nula stupnjeva uz vjetar i debele jakne. I to mi bi dovoljno da poželim spakirat kofere (al ne za tamo) i malo otputovat. Na jedno bar malo adventsko putovanje.

Živi bili pa vidili, možda mi se želja i ostvari. Držim fige.

Kako više ne živimo vrata uz vrata rjeđe viđam moju malu prijateljicu. Ustvari ni ona više nije tako mala, već je prešla u veću vrtićku skupinu. Prerasla je rozu boju i sad se pravo fura na ljubičastu.

Dolaze mi u posjet (napokon) skombiniranih boja i prva dama Amerike bi joj mogla pozavidjeti. Sve fino tonski usklađeno, čak i malene naušnice. Hvalim joj sriktaj a ona sva cvjeta. Prokomentira moju odjeću (to me svaki put tako nasmije)  i mogla bi reći da sam prošla ovaj put. Za par stvarčica je tražila da drugi put i njoj kupim.  Dok sam preslagivala ormare i čupala zimsku garderobu, da mi je pri ruci, a onu ljetnu skladištila na sigurno u ruke mi dopade jedna fina, mala, vesela torbica. Onako pravi ljetni đir. A pošto je već dva ljeta nisam nosila odvojim je odmah za malu šminkericu. Uhhhh koja je to sreća bila kad ju je ugledala. Ostatak večeri nije ju ispuštala iz ruka.  U povjerenju mi je saopćila da je pronašla momka, malac iz vrtića, znaš što mu mama radi...... Ponekad mi se čini da razgovaram sa velikom osobom zarobljenoj u malo tjelešce. I noktiće sam joj nalakirala, al kako nisam ljubitelj lakiranih noktiju, svoje gotovo nikad ne lakiram, tako sam tu pravi početnik. Nije se to dalo sakriti ni mojoj maloj prijateljici. Kad sam završila s lakiranjem, pogledala je noktiće, okrenula se svojoj mami, slegla ramenima i kaže ma vidi ovo šta mi je uradila, nema veze kući ćemo mi to popraviti. 

Veče je super pošla, dogovorile smo skorašnnju moju posjetu njima. Sad bi trebala nabavit koji modni magazin da vidim šta je IN, da se ne brukam pred malom šminkericom :-)

Nedjelja jutro, još sam u krevetu izležavam se i uživam. Na mobitel dolazi poruka, baka umrla....

A ko je baka?

Baku sam par puta srela i više o njoj znala samo iz priča. Vremešna, žilava starica od 94 godine koja je zadnjih godinu dana trebala cjelodnevnu skrb. Znala je odlutati sa cekerom u ruci u ranojutarnje sate na neki samo njoj znan put ili poželjet da za Božić obiđe stare i nemoćne iz njene obitelji (to da je ona bila najstarija netreba ni reći). Nepoznajem je od prije al ova zadnja godina života je ustvari bilo samo životarenje, bar sa moje točke gledišta.

Još je toplo i još su u opticaju, bar još koji dan. I šta onda s njima? Hm, zaslužile su počasno mjesto u nekoj vitrini starih iznošenih cipela.

Al one nikako ne spadaju u kategoriju običnih cipela, ni slučajno. Kupljene sasvim slučajno, tjekom jednog putovanja i na velikoj rasprodaji. Vagala sam par minuta kupiti ili ne, jer su mi u koferu već bile spakirane jedne na sličan kalup. Kako to obično biva uvijek se vrtimo oko sličnih stvari. I od tada na dalje su mi promijenile život (ovo je malo prepatetično, al eto da i taj element malo ubacim). Bile su mi vjerne druge pune dvije sezone. Al to nije bilo ono povremeno nošenje, nego non stop. Šta mogu kad pašu uz sve kombinacije. Kolegica bi rekla:" Da si ih po punoj cijeni kupila isplatile bi ti se." I bila bi u pravu. Prošle su one svašta samnom. Od plaža, šetnjica, ureda, konferencijskih dvorana pa sve do totalnog gradskog potopa kad sam cijedila vodu iz njih i mislila da sam ih zauvijek izgubila. 

Tako sad teku zadnjih dani mojih srebrenih balerinki. Gdje da im mjesti nađem, nekako mi za smeća nisu? Sad za sad pohranjujem ih u memoriji i krećem u potragu za nečim sličnim, za buduće sezone. I novo zaljubljivanje na prvi pogled ili prvo obuvanje. 

Ovo me podsjeti na školsko vrijeme i igre nakon nastave. Kad kući dođeš sav zajapuren od igre i skake. Još kad tvoja ekipa pobjedi, uh gušta.

Juče se nađoh doslovno između dvije vatre. Ja onako happy raduckam nešto i samo što ne pjevušim. A onda kao iznenadna planinska oluja nadviše se oblaci oko mene. Name, nađoh se između vatrene kolegice i flegma kolege usred rasprave. Njima je neka frka, koliko sam uspjela skužit, al on se drži ko da se to tiče nekog trećeg. Ide rafalna paljba s desna (kolegica), tiho mumljanje s lijeva (kolega) i tako par minuta. Onda s lijeva sljedi malo jači ton (kolega se napokon aktiviro), s desna već vatromet u punom jeku. A moja glava se vrti ko na tenskimo meču, desno-lijevo, desno-lijevo i samo si mislim kako da se dokopam sigurnog područja (čajne kuhinje). Uspjeh jedva. Trenutak mira i tišine na poslu, NEPROCJENJIVO. Taj gušt se ni MasterCardom ne može platit.

Neznam kako se to dogodilo, život valjda? Najlakše se na njega vadit. Al nismo se čule već par godina. Iako smo prije bar po tjedan dana ljeti zajedno provodile. Milion priča ispričale, događaja podjelile. I na odbojku smo zajedno išle. I tamo je u onom silonom pjesku ona vidila aure kojima ljudi zrače. Samo bi naišla i rekla, ovaj mi baš ne paše,  zrači tako nekako krivom aurom. Pogledaj molim te zar ne vidiš onu boju oko njega, onu koju isijava? Meni to pak nije dato, da te raznorazne boje vidim. Al se nepogrešivo složimo oko tog ko nam paše a ko ne.

Često mi tih zadnjih godina padne na pamet. Čak sam je i zvala al ne uspijeh uspostaviti kontakt. I sad kad pomislih na nju, ostavih sve i okrenuh broj. Čujem je s druge strane onako svu veselu (tako u njenom stilu) sa bujicom riječi. Srce mi skače od sreće, duge godine nestadoše ko da smo juče zajedno bile. Uhvatim da nešto mrmlja, kao psovku da čuh, veli ma nije ništa samo vozim bicikl, po gradu gužva, ispadaju mi neki papiri, žurim na sastanak, al ne odustaje od priče. Uspjeh je zaustavit, čujemo se opet uskoro, obećat neću da doazim iako bi najradije iz ovih stopa krenula. I krećem tako već godinama. Ne bih da te neko pokupi pa da te na duši nosim, to preživjela ne bi.

Srce mi skače od sreće, tako me je razveselila.I sad umjesto da planiram neki put za advent (već sam švrljala po netu) bolje bi mi bilo da krenem put one što mi život obogati za par dobrih paketa radosti, sreće i dobrih vibracija.

Još jedno ljeto iza nas. Koliko godina ili kila brojimo nije ni bitno. Bitno je ono što nosimo u sebi, šta pamtimo. I baš u inat svima, kako ide ona pjesma, pamtim samo sretne dane.

Ova današnja kiša čini mi se počela poetu iz mene izvlačit. A na tom polju sam uvijek slaba bila. Daj ti meni činjenice, brojeve tu sam ko riba u vodi. A osjećaje, romantika, hm tu već malo štekam.

Sad ću malo u svom stilu (realno) podvući crtu ispod ljeta Gospodnjega 2011.