crommunity.com

 

„Pocrkacemo svi do jednog za stopedeset godina,“ veli mi neki dan komsija. Inace fin, miran decko, malo neuredan i nekako nesvrstan. Al dovoljno ok da uselim s njim i jos dvoje studenata. „Covjecanstvo je u k...u, trujemo ribe, kornjace, morske kitove, kokosja jaja, itd.“ (Joj sjajno, mislim si, a ja jutros napravila omlet od tog smrtonosnog otrova.) „Masoni su preuzeli svijet, lobi/americka vlada/marsovci nas drze pod kontrolom a plus Hartz cetri se povecao samo za pet j.....h eura!“ Konstatira, pa me gleda, blijedo, ali sa samozadovoljstvom. Vidi se da mu je stalo do smaka svijeta. A kako i nece kad po vazdan upija raznorazne konspirativne teorije o tome kako nam sole pamet, kako smo u lancima, nemocni i nesvijesni te globalne urote i nepravde i kako je, ako tako nastavimo, ljudska rasa osudjena na propast za vec spomenutih stopedeset godina.

 

Volim čokoladu. Volim mamu i tatu i sestru.Volim svoj krevet. Volim prizalogajit, zamezit, a bome i pojest. Volim kuhat. Volim svoje prijatelje. Volim moje komšije. Volim miris mog parfema, volim miris mog šampona. Volim moje knjige, volim moj mozak. Volim pametovat. Volim svoju profesoricu, pomaže mi, nadahnjuje me. Volim moj doktorat. Volim kako me onaj plavokosi dečko sinoć pogledao. Volim božićne kolačiće, naštancaću ih tisuću. Posebno volim one od kokosa. Volim onaj božićni recept od Jamia Olivera. Volim čaj, volim moju deku a posebno moju grijalicu i mamine priglavke. Volim novac. Volim ga zaradjivat, volim ga trošit. Volim kad sam velikodušna. Volim kad opraštam, kad ustvari nije nista strašno. Volim Zagreb. Volim Mainz. Volim Pariz. Volim Sydney. Volim svako mjesto na kojem sam bila.

 

Volim sebe, volim svoj život, a volim i vas. Donekle. :-)

Ovaj cu tekst prezentirati na skupu autora migranata u Rigi, 28.-31.10. 2010. Posto cemo ga citat ucenicima gimnazije, na engleskom je.

 

Rainy, but solid

Preselila sam. Po ko zna koji put spakovala kofere, knjige i haljinice i uputila se u grad u kojem ama bas nikog ne znam. Vec dva dana pionirski istrazujem Mainz. Imaju sve sto mi treba: Pimkie, Xanaka, Bijou Brigitte, Orsay, H&M, Zara, Body Shop, New Yorker...(insert laugh here)

Imaju Rajnu i jedan divovski most koji me podsjeca na Sydney. Nesto me mora podsjecat na Sydney. Raja je zasad prvoklasna, susjedima ne smijem ni trepnut i vec mi skacu u pomoc. Trudim se da ne izgledam previse bespomocna, inace mi odmah neko prilazi. Ugodno mi je, sunce sja, upoznala sam vec par ljudi i primjecujem da sam sve ove godine dzaba trunila u svabskoj mrtvaji po imenu 'Ländle'. Tek sad vidim koliko su kruti, hladni, ozbiljni, itd. samo sto sam se uspjevala aranzirat. Ovi u Mainzu su totalno otvoreni, otkaceni, veseli, pricljivi, topli, karnevalski nastrojeni. Zaljubljujem se u grad, u moj faks, u moju profesoricu, u susjede. Opustam se, necu zasad nikud u sljedece dvije godine. Merak.

<!-- @page { margin: 2cm } P { margin-bottom: 0.21cm } -->

Kad smo tek dosli u Njemacku, onda mi je mama objasnila da izbrisemo rijeci kao sto su recimo „voz“, „hiljada“, „makaze“, „pasulj“ i da ih zamjenimo sa patriotski pogodnijim vlakom, tisucom, skarama i grahom. Ali da smo uklonili sve turcizme, ne bi dosli daleko, cak bi se malo i osakatili.Kad bi zvucala kao one gospodjice iz "Doline Sunca", fakat ne bi bilo prirodno, domace.

Znam ja da je to dvoriste. Al meni je uvijek bila bakina avlija. Znam i da imam samo ujake, ali nikad nijednog nisam prozvala ujakom. Sve osim jednog zovem imenom, a taj jedan mi je dajdza. Ne da nemam novaca, nego nemam para. I kad bude novaca, bice ustvari para. Jedem baklavu, kasikom, iz tepsije. Doduse ne gledam kroz pendzer, nego kroz prozor, al zato pripadam carsijskoj raji. Pijem sa cesme, navijam za Celik. Spavam na jastuku. Cak mi nije ni poznata hrvatska ili slavenska rijec za jastuk. Otkako predajem njemacki jednom djecaku turskog porijekla, znam i sto znaci sol. Znaci „tuz“. Sad znam kako je Tuzla dobila svoje ime i da smo koristili tuzlansku sol. Volim sarmu. Skuzila sam i da je pogaca ustvari turska rijec za nekakvo pecivo. Najradije je namazem pekmezom i kajmakom. Mamu mi je othranila halva. A od bake sam naucila kako se po starinski prije asikovalo. I dan danas rado asikujem...

 

Ovo je moj sopstveni prijevod isjecka prve skice koju sam napisala na njemackom i koja ce jednog dana, nadam se,  izrasti u roman. Prezentirat ce se u ovogodisnjoj radionici europskog projekta "Cultural Migration/Autobiographic Writing" u Faenzi u Italiji, mjeseca svibnja.

Of Mooncalves and Devotees

Neko vrijeme sam u nekoliko turskih obitelji djeci predavala njemacki i matematiku. Jednom tako sjedim i ucim tablicu mnozenja sa jednim deckicem, kad sjede njegova mala sestra, jedva prvacic, kraj mene pa me poce ispitivat. Scenario mi je bio vec dosta poznat, sto god da me mala upita, znam da se ustvari potajno raspitivaju roditelji, ali neka im bude. I pita me tako mala: "Jesi li ti udata?" Ja kazem da nisam. "A jesil mozda zaljubljena u nekog decka?" Ja kazem da jesam.  "E onda cu rec tvojoj sestri da si ga poljubila." - "Mojoj sestri je to bas svejedno." Mala me nevjerice pogleda. "E onda cu rec tvojoj mami da si ga poljubila." - "Samo reci, mojoj mami je drago kad ga ja poljubim." Kad se mala smrknu: "Allah....." Tim rijecima je jedna sedmogodisnjakinja osudila moj seksualni moral. Vjerojatno sam u njezinim ocima neka fufica, a ni moja mama ni sestra nisu svetice. Sto sam zapravo htjela reci: Otkako predajem u turskim obiteljima i obiteljima migranata, otvara mi se jedan paralelni svijet i svjetonazor nevjerojatno suprotan onome svakodnevnom. Valjda se zato jedna mala curica vec sa 7 godina boji da ce joj netko reci roditeljima ili starijoj sestri da je poljubila decka. Pomalo tuzno i zastrasujuce. 

Al mala ima i cool poteza. Kad sam osisala kosu, umalo da nije pocela plakati: "Sad si samo malo lijepa!"

O turskim rijecima koje su ujedno i nase cu drugi put.

Dragi Münchene,

poljubi mi stopala, ako me ne trebas, ne trebam ni ja tebe. Mainzu porucujem, eto me, dragi!

Ako  ovo zvuci kao ljubavna afera, onda i jest! Moljakala sam München da me prime, pravili su se vazni, puhali su se kao baloni, eto im sad sipak! Posaljem mejl u Mainz i u roku od 24 sata dobijem fantasticnu mentoricu koja ce pratit moj doktorat, moj slatki projekt u naredne tri godine! To jutro sam plesala i poskakivala od srece jer se stvari opet, kao i uvijek, odvijaju onako kako ja zelim. Volim kad tako kosmos ubrza stvari, volim jasnocu. Ah meraka!

Ne javljam se vec neko vrijeme, pa rekoh da svratim i dobacim koju u prolazu, onako cisto reda radi.

Trenutno prakticiram yogu tako da uz akademsku titulu znam i dubit na glavi. Feeling je samo takav kad ti se sva ona krv strmoglavi u tintaru tako da sam dosla do zakljucka da mi je mozak sve dosad ustvari patio od kronicne anemije. Kamo srece da sam to znala ranije, sta sam sve dosad mogla skontat…

Pothvat „Nobelova nagrada za knjizevnost“ je u samoj fazi pocetka, nadam se da ce se vec nekako iskristalizirat iz ovog workshopa kojem sam se prikljucila u nadi da vec jednom napisem tu svoju epsku autobiografiju. Vec sad znam da cu se pristojno odazvat pozivu iz Stockholma ali samo zato sto se palim na Svedjane. Uz to ne podrzavam nikakve ideologije niti autonomije za koje vrijedi bojkotirat jedan takav nadasve profinjeni dernek.

Inace pripremam jos jedan drugi projekat, a u njegov uspjeh nema sumnje (bar mi je tako nesto komsinica potvrdila iz strucnog pogleda u fildzan za kafu, ko fol ja stojim pored nekakvog sumskog bora i nas dvoje lebdimo u sred fildzana -> uspjeh.) Tako da cu jos uz yogu obavezno naucit citat iz fildzana. Po narudzbi bacam i grah.

U ovo doba godine me po obicaju uzdrmavaju razno razne dileme kao sto su recimo „sta cu poklonit ovome ili onome za Bozic?“ iliti „gdje cu slavit Novu Godinu?“ ili „koga da biram za predsjednika?“ U zabludi ukljucujem tako dnevnik ali mi on ni oko nijednog problema nije od velike pomoci. Tako da se sve ustvari svede na „Gutschein“, „Schnapsparty“ i „onoga koji ima najvise para i najmanje potrebe da potkrada narod“.

Dosta besmislica za danas. Ako me ko treba, nac ce me kako zabadam nos u tudje lonce.

Koja boja kose mi pristaje, kako ce mi se zvat dijete, koliko cu djece imat, koju cu vjencanu haljinu nosit, kakva sam u krevetu, koja bih bila boja kad bi bila boja, koja vrsta sladoleda bi bila ili koja zivotinja ili koktel, koji bi film bila ili koja pjesmica, kojoj glumici licim, kakav mi muskarac odgovara, jesam li cvijet iz saksije ili rasada, koliko dugo jos imam da zivim i u kojem gradu da zivim, kakve prijatelje da biram, sta da jedem, cime da se namirisem, sta da obucem, kako da se sminkam, koliki mi je IQ, da li me decko voli, trebam li da prekinem s njim, da li me prijatelji vole, plesem li dobro, kuham li dobro, kojom strukom da se bavim, kojim hobijem da se bavim, treba li mi terapija i ako da onda koja, koje sam vjere i koje bi trebala biti, kakva sam Hrvatica, da li bi Thomson trebao postati premijer i zasto Kosor ne bi trebala biti premijerka, jesam li ovisna o seksu/kavi/cokoladi/seksu ...sve to moj Facebook zna.