crommunity.com

 

S vremana na vijeme me tužne vijesti o smrti potaknu na razmišljanje o našoj konaènosti, barem na ovoj zemaljskoj kugli, u ovom obliku života.
Još uvijek ne mogu razumjeti. Prije godinu dana se uèinilo da je vodio najtežu bitku u njegovom životu i izašao iz nje kao ponosni ratnik. Èinilo se da je pobijedio karcinom pluæa. Danas, danas mi se èini da je smrt jedini pobjednik. Danas je zauvijek prestalo raditi njegovo srce pokošeno višestrukim srèanim udarima.
‚Odoh ja, èuvaj mi se ...‘ rekao je svojoj ženi dok se opraštao u namjeri da ide na posao. Kaže da se nikada nije opraštao na taj naèin. Da li ljudi predosjeæaju ono što dolazi?

Sjetih se onog filma (jao, kako se zove) u kome jedan ludi znanstvenik može vidjeti buduænost i vidi da æe njegova djevojka stradati u jednoj nesreæi. On se pokušava boriti protiv toga, no ona umire. Vraæa film unatrag i ‚pravi‘ drugi scenarij, no ona ne može pobjeæi od sudbine.
Nedavno se srušio avion u Brazilu. Jedna žena se pukim sluèajem nije ukrcala u avion, no poginula je tri dana kasnije u Austriji. Da li je to sluèajnost ili sudbina?

Opraštam se od tebe u mislima i još ne želim prihvatiti ružnu istinu. Ti, ljudina s toliko volje da odeš tako brzo? Znam da si se borio, no bolest ne bira. Veæ sam te gledala kako æeš se veæ nekako izvuæi. Poželjeh da prièaš kako si doživio komu dok su lijeènici i ostalo osoblje lijetali oko tebe, kako li je osjetiti ruke najmilijih koji mole Boga da preživiš.
Opet se nadam da ti je na nekom drugom mjestu bolje nego ovdje. Mada znam da ti se nije išlo, da si volio život i svoje najbliže. Svaki put kada bi vidio moju kæer bio bi sretan kako lijepo napreduje i tvrdio da je to zbog mog mlijeka.

Nedostajat æe taj tvoj optimizam i volja kojima si svima demonstrirao da su i najteže stvari u životu maèji kašalj. Ništa nije nepremostivo.

Neka ti je laka crna zemljica.

dodano 03.06.2009.
Malenoj Leoni je dijagnosticirana rijetka vrsta leukemije (JMML- Juvnilni tip mijeloiène leukemije ) i treba pomoæ. Tu vrstu leukemije lijeèi jedino klinika u Freiburgu i lijeèenje košta 200.000 eura. Dosad je skupljeno 300.000 kn. DIo sredstava (pola prihoda) daruje i maestro Vjekoslav Šutej organizator koncerta "Opera pod zvijezdama".
Stoga molimo sve koji mogu pomoæi da uplate nešto novaca na raèune navedne ispod.

Raèuni za uplatu:
Ziro racun Zg banke
2360000-3114646557
(poziv na broj 3114646557)

Za inozemstvo:
IBANHR 6823600003224716810
SWIFT CODE ZABAHR2X

Vise o tome:




forum.hr/showthread.php?t=435608




vecernji.hr/newsroom/news/croatia/3297559/index.do

Njegovo srce je zauvijek prestalo kucati. Suviše je težak bio teret života i bolesti. Ne znam što uopæe osjeæam. Nismo bili posebno bliski da bi se grèevito bacila u plaè, nismo. No ipak razmišljam. Otišao je i znam da æe nakon temporalnog tugovanja neke osobe procvasti. Znam da to jako ružno zvuèi, no vrlo je blizu istine. Sjeæam se jednog prijatelja koji je rekao da mu je baka procvala nakon što mu je djed umro. Ma samo se pitam zašto?

Nije on kriv, èula sam dosta puta. Kriva je bolest. Taj prokleti alkohol oduzima razum, oduzima pravo na racionalni naèin ophoðenja sa svojim najmilijima. Patili su godinama. Kad su mu djeca još bila mala, strahovali su da li æe poèeti randalirati po kuæi pijan tražeæi još alkohola. Žena je stalno bila u grèu jer su kad je bio pijan padale ružne rijeèi. Znao je biti i fizièki nasilan. I ja kao dijete se sjeæam ružnih scena izazvane njegovom bolešæu.

Bio je dobar èovjek kad nije pio, ma duša od èovjeka, šaljivèija. Igrao bi se sa svojom djecom i mazio ih, a oni su mu opraštali sve ružne scene koje im je radio dok je bio pijan. U ratu je prošao puno toga. Sa puškom na sljepoènici je odbio ubiti èovjeka druge nacionalnosti, radije bi birao vlastitu smrt.

Kad je bio trijezan, kleo se da æe se riješiti tog otrova, no brzo bi posutajao. Istina da niti ljudi oko njega (osim njegove prodice) mu nisu olakšavali da ostane clean. Muškarac koji u potpunosti odbija alkohol je èesto žigosan kao slabiæ. Ne, ne nije si mogao dopustiti za druge biti slabiæ. Sa druge strane kako objasniti ljudima da i mala kolièina tog otrova znaèi povratak u alkoholizam. Suviše je bio slab da se odupre.
Kao pravi kršæanin znao je izdržati da ne pije za vrijeme korizme, a èim bi ona prošla opet bi krenuo po istom. Ljubav prema Bogu je oèito bila jaèa od ljubavi prema najbližima. Pomisao na njihovu situaciju me bacao u oèaj.

Kad padne zadnji grumen zemlje na njegov lijes, znam da æe mnogi biti tužni. Voljeli su ga bez obzira na sve patnje koje su prošli zbog njega. Kad padne zadnji grumen zemlje na njegov lijes, znam da æe mnogi pomisliti da je spasio sebe ali i svoje najmilije. Možda je tako najbolje.
Neka mu je laka crna zemljica.

Po prvi put sam vidjela ovaj spot i nekako me dirnuo. Život piše najljepše i najtužnije prièe. Život je borba i igra. Neki je gube, a neki ostanu pobjednici. No ljubav ostaje.

Na današnji dan prije deset godina je zavijek zatvorila svoje oèi. Obeæala sam joj da æu doæi i znala je da moja obeæanja uvijek ispunjavam. Èekala je da me po zadnji put vidi i nakon tri sata tiho otišla. Njen gubitak me dugo bolio, a i danas se zna desiti da pustim suzu misleæi na njenu bezgraniènu i bezuvjetnu ljubav. Nekad me znala tako èvrsto zagrliti i poljubiti izražavajuæi time koliko me voli. Sada ja svoju kæer tako ljubim i želim joj dati isto toliko ljubavi koliko sam i sama dobila od moje bake.
Vrijeme lijeèi rane, no uspomene ne blijede. Nema dana kada je nije u mojim mislima ili je ne spomenem. Ona uistinu živi kroz njena djela, a toliko puno nam je dala , dala nam je sebe.

Bila je borac puna temperamenta. Voljela je veselje i pjesmu. Sjeæam se kako me jednom gurala da plešem, a vidjela sam da joj duša pleše, a noge ne mogu. I ja bi, samo da me moja noga ne boli, govorila mi je vidno pogoðena. Prošla je puno u životu, ali nije izgubila optimizam. Prestala je živjeti onda kada je njen život izgubio smisao. Ona je odluèila kad æe joj biti kraj.

Njene stvari èuvam onako kako ih je ostavila. Torba puna sitnica i slika njenih najmilijih koje su sve bile pune tragova njenih usana. Labello koji je davno istrošen. U drugoj (staroj) vreæici je njena roba. Potkošulje koje su veæ odavno trošne odišu njome, iako su veæ davno izgubile njen miris. No ja ga ipak osjetim, neponovljiv je. Vraæam se u vrijeme kad sam je nakon kupanja nagovarala da obuèe nešto drugo, no ona je imala svoje omiljene stvari. Bila je tvrdoglava i svaki pokušaj je bio bezizgledan. Toliko sam voljela to kupanje. Bila je sve nemoænija, pa je smo se moja seka i ja dogovorile da joj naizmjenièo pomognemo pri kupanju. Njoj je uvijek kao bilo nezgodno što je mi gledamo golu i što joj pomažemo. Žena je èitav život stajala èvrsto na vlastitim nogama. No sa druge strane, ta pomoæ je za nju bila i znak ljubavi i pažnje i znam da joj je bilo drago što su se njene unuke brinule oko nje.

Ovaj vikend me nešto steglo. Osjeæam se tjeskobno, kao da me nešto guši. Pitam se što li je to? Preslagujem stare stvari i tako nailazim na vreæicu sa njenim pletivom. Svašta se tu moglo naæi, èarape koje je ona plela, nedovršene èarape, igle i puno vune. Gledam te nedovršene èarape, no uistinu nemam ideju kako ih završiti. Sa druge strane, bojim se da ne uništim to što je ona veæ isplela. Neka stoje tako kako ih je ona ostavila. Veæ duže vrijeme se igram sa idejom štrikati nešto za moju curku i mislim da sam u pravo vrijeme otkrila tu vreæicu. Uzimam bakine igle i preostalu vunu u nadi da æu za moju kæer isplesti nešto simpatièno. Sa iglama njene prabake.
Pogled na kalendar mi govori da nas je moja druga majka napustila prije deset godina. Palim svijeæu u mislima sa njom. Štrikanje Nikinog novog šala me smiruje. Sve je u redu, osjeæam da se opuštam. Dušo moja, ti si tu uz nas. Neka ti je laka crna zemljica!

Naše najcrnje sumnje su se potvrdile. Poziv veterinarke je ubio i najmanju nadu da ima 'samo' dijabetes i da æe opet ozdraviti. Radi se o maèjoj leukemiji. Reèe nam da kad doðemo u ordinaciju, da nije više sigurna hoæemo li ga naæi životu. Tomislave, da li je to zaista kraj??! Da li uistinu tvoje šape više neæe kroèiti kroz naš dom? Neæeš nas više moljakati da ti damo šunku ili štogod za jelo?
Požurili smo se da ga naðemo živog i da se oprostimo. Pozvali smo i starog vlasnika da se oprosti od njega, možda bi to i Tomislav htio, iako nije uvijek bio fer prema njemu.
Kad smo došli u ordinaciju, imali smo što vidjeti. Ležao je na stolu kao šaka jada, jedva otvarajuæi oèi. Ali je imao dovoljno snage da slabašno zamijauèe i tako nas pozdravi. Kao i uvijek kad smo od nekud dolazili. Plakali smo i smijali se naizmjenice. Volimo te Tomislave, ne zaboravi to. Izvini ako nekad nisi dobio toliko šunke koliko si htio, ali sve je to bilo za tvoje dobro. Da te nismo ogranièili, imao bi petnaest kila, a ne osam. Dala sam mu svoju nježnost i dok sa ga mazila po njušci, zatvarao je svoje okice. Da li je moguæe da te uskoro neæe biti?
Želim znati na koji naèin djeluje eutanzija. Veterinarka nam kaže da æe jednostavno dobiti preveliku dozu narkotika i da æe tako zaspati. Dakle, neæe dobiti neki otrov. Grozno je biti njegov dželat, ali je bolje da se ne muèi. Sve æe iæi jako brzo. Odluèili smo ga spaliti u krematoriju (grozna pomisao, no da li su crvi bolja opcija?), te ga držati u urni.
Došao je i stari vlasnik, te smo se svi zajedno oprostili od njega. Ne, ne želim biti tu dok ispušta dušu. Želim ga zadržati u sjeæanju još živog, želim zadržati u sjeæanju njegove okice koje su unatoè bolesti bile sjajne i lijepe.
Zbogom Tomislave, volim te. Ponesi tu ljubav sa sobom. Znam da je osjetiš...

Neki dan smo otišli na kupanje. Nije što je Nika moja, no puno ljudi nam prilazi nam, ne skriva oduševljenje zbog kosice i kako je slatka. Pogotovo su mi dražesne bakice. Tako nam je prišla jedna fina damica od kojih šezdeset godina koja je oèito po prirodi jako prièljiva. Ma kao vodopad.
Poèinje spika. Ma kako je slatka, vidi tu kosicu, koliko je stara. Oni koji imaju djeèicu znaju o èemu prièam. Onda nas je pitala odkle smo. Iz Hrvatske, odgovaramo.
'Pa vi mora da ste jako sretni što živite ovdje..' reèe nam fina damica.
Dragi i ja se gledamo zbunjeno. Naše oduševljenje se drži u granicama normale. Pa nije ovo obeæana zemlja niti nam lova pada sa neba.
'Zbog èega bi mi to trebali biti tako sretni?' nisam se mogla suzdržati da je ne pitam.
'Pa znate, zbog rata u vašoj zemlji koji još traje...' odgovara mi fina dama.
Rat u našoj zemlji? Èekaj, da nisam što propustila? Ratu u našoj zemlji je davno završio. Toènije prije trinaest godina.
'Gospoðo, rat je završio ima veæ trinaest godina, zar niste to znali?' odgovaram joj zbunjeno.

Žena je pocrvenila. Kako joj je moglo izmaæi da je rat veæ odavno završio. Ma znam kako. Oèito ništa drugo nije pratila na televiziji osim jeftinih sapunica, oèito ništa drugo nije èitala osim novine tipa 'Moja sudbina'. Inaèe si ne mogu objasniti kako nekome može izmaæi tako neka informacija.
Kad bolje razmislim više me ništa ne èudi. Jednom sam pisala o tipu za kog je Hrvatska još uvijek Jugoslavija, iako je poslije rata bio na godišnjem u lijepoj našoj. Pa što me onda èudi da neka babetina nema pojma što se dešava u Europi u zadnjih trinaest godina? Ne oèekujem da zna što su Oluja i sliène akcije, no da je barem krajièkom uha slušala petominutne vijesti jednom tjedno, skužila bi da je rat odavno završio.
Ovako žena živi u uvjerenju kako se jadni Hrvati pate u ratu i kako smo sretni zbog milostive zemlje Švabije. Rat još nije završio, a kad æe ne znamo.

Tisuæe i tisuæe parova æe na današnji dan uploviti u braènu luku. Više nego na bilo koji drugi dan. 08.08.2008. Što je to toliko posebno na današnjem datumu? Da li je to zbog toga što se taj datum može lako zapamtiti ili je ipak fascinanta igra sa brojevima? U Kini æe pred matièara stati devet tisuæa parova.
Po nekim statistikama brakovi sklopljeni na šašave datume kao što su 8.8.1988 ili 9.9.1999 ne traju toliko dugo kao braki sklopljeni na neki obièan datum. Tako na primjer od šesnaest brakova sklopljenih u jednoj opæini na 8.8.1988, egzistira samo jedan. Statistike i u nekim drugim opæinama pokazuju da je više razvoda brakova sklopljenih na tako neki šašav datum. Barem tako kaže udruga matièara. Vjerovatno se mnogi zalete ne razmišljajuæi previše o ozbiljnosti tog koraka, poneseni spektakularnim datumom i željom za senzacijom. U Njemaèkoj svaki treæi brak razveden, u gradu nešto više nego na selu.

Reæi æete kako god, bitno je da se vole. No što je ljubav? Kako definirati ljubav? Teško da postoji netko tko je uspio u tome. Što znaèi voljeti neku osobu? Da bi pokušali razumjeti što je ljubav, valja pogledati što ne spada pod kategoriju ljubav. Možda je to tajna (ne)uspješnosti jedne veze.

Sjeæam se jedne bivše radne kolegice koja je jednom izjavila „Bez svog muža ne bih mogla živjeti“. Tog trenutka sam mogla povratiti na tu izjavu. Tada mi ta izjava uèinila bolesnom, a potom sam se pitala da li mi možda nedostaje romantièna crta? Da li je ona u tom trenutku uistinu voljela svog muža ili je jednostavno mentalno bila ovisna o njemu? Takvo ponašanje ne dopušta nikakve slobode i poèinje gušiti. Takvi ljudi su nesposobni živjeti i djelovati bez partnerove ljubavi. Otriježnjnje je došlo kad ju je prevario sa drugom. Danas je moja kolegica razvedena žena.

Jedna od najgorih zabluda je brkanje zaljubljenosti i ljubavi. Zaljubljivanje se obièno desi ako prema nekoj osobi postoji seksualni aspekt. Što ne znaèi da se radi o ljubavi. Radi se o pogrešnoj procjeni i subjektivnom osjeæaju. Mnogi dovedu u pitanje vezu kad nestane zaljubljenost i time povezana strast. Bijeg je nerijetko avantura. Buðenje slijedi.

Znate li ono, princ i princeza su se vjenèali, imali èopor djece i voljeli se do kraja života. Tako mnogi (pogotovo žene) sanjaju o savršenstvu veze i života. Moderna verzija bajke je da svaki lonac naðe svoj poklopac. Prièini li se nekome da je našao svoj poklopac, nastupa zaljubljenost. Ne odgovara li netko idealnim predodžbama, slijedi triježnjenje.
Što ne znaèi da ljubav iskljuèuje romantiku u vezi.

„Sve sam uradio za nju, a ona mi tako vraæa.“ nerijetko æete èuti od prevarenih muškaraca ili žena. Pa tko vam je kriv? Takvim osobama nedostaje samopoštovanje i tako su svi putevi otvoreni davanju bez razmišljanja. Ako bolje razmisle, ljubav nije razlog za tu silnu požrtvovanost veæ nešto sasvim drugo. Možda dokazivanje nesebiènosti drugima ili lijeèenje starih trauma.

Što je onda ljubav? Ne postoji ništa što je sebièno i nesebièno u isto vrijeme kao ljubav. Ljubav zahtjeva rad na sebi, što vodi do duhovnog sazrijevanja. Ona zahtijeva posveæivaje nekome. Ona preživljava nedaæe. One su možda najteži ispit za nju.

Danas idem na tako jednu svadbu. Lonac je našao poklopac, kako bi se ono reklo. Nadam se da æe njihov brak (dugo) držati te da neæe pobrkati lonèiæe ako se radi o definiciji ljubavi i drugim pojavama.

Dojenje mog malog sisavca ne znaèi samo utaživanje gladi, ono je puno više. Dojenje je izmjena nježnosti i pažnje, utjeha i igranje. Na putu za lijepu našu smo po prvi put osjetile što za nas, a pogotovo za nju znaèi fizièka odvojenost.
Vozila sam cijelim putem iz Njemaèke do Hrvatske i stajala samo da je podojim. Nakon toga je èitavo vrijeme je bila u tetkinom naruèju. Sve je bilo u redu dok je bila budna, igrala se i bila vesela. Frka je obièno nastajala kad bi trebala zaspati. Ne samo jer ne voli njenu sjedalicu u automobilu, nego i zbog toga što je navikla na moju blizinu kad treba zaspati. Navikla je sisati, a tetka bogme nije imala mlijeka. Plakala je dok nije skužila da u automobilu ne može sikiti kao kod kuæe. Ma srce mi se cijepalo, ali što æu? Morala sam ostati za volanom kao jedina koja je mogla upravljati vozilom. Kao za vraga budila se svako dva sata èak i naveèer, što kod kuæe nije bilo uobièajeno.
Nakon dugih osam i pol sati smo došli doma. Poèela se buditi. Brzo sam je izvadila iz sjedalice i obukla joj pidžamu. Ne mogu vam opisati veselje u njenim oèima kad je vidjela da sam pored nje. Nedostajala si mi dušo, govorim joj. Njene slatke okice su bile ozarene sreæom i oduševljenjem. Kao da su govorile da, ona je tu. Znala sam da me neæe ostaviti. Posula sam njeno lice poljupcima. Nije ni tražila da sisa, nego je samo sa osmjehom na licu utonula u san.
Ovo je bilo naše prvo odvanje. Uskraæene punih osam sati da se mazimo, gledamo, ljubimo. Nisam niti slutila da æu joj toliko nedostajati, iako sam je hranila svako dva sata. Nisam ni slutila da æe mi toliko nedostajati. Ovo je bilo samo malo odvajanje. Razmišljam kako æu se po prvi put odvojiti od nje na duže vrijeme kad poènem raditi? Kako æe se ona nositi sa tim? Steže me u grlu, a znam da je neminovno i potrebno.